Mjesta povijesnih bitaka koja povezuju Hrvatsku i Mađarsku

Godina je 1526. Prije 500 godina, 29. kolovoza, na močvarnom tlu pored Mohača sukobile su se dvije strašne vojne sile. S jedne je strane kršćanska vojska od 25–30 tisuća ljudi, sastavljena od plaćeničke pješadije, artiljerije i konjice. Vodi je posljednji hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit II., uz nadbiskupa Kaloče Pál Timorija, mađarske plemiće Jurja Zapolju i Stjepana VII. Báthorya, despota Srbije Pavla Bakića i druge, među kojima su bili i hrvatski vojnici, predvođeni knezom Krstom Frankopanom Ozaljskim i senjskim kapetanom Grgurom Orlovićem. S druge je strane osmanska vojska od 45 tisuća ljudi, s janjičarima, timarlijevskom konjicom, balkanskom vojskom i artiljerijom od 300 topova (kršćani su imali tek 50). Vodi je sam osmanski sultan Sulejman Veličanstveni, uz pomoć velikog vezira Ibrahim-paše, Malkoč-bega i Gazi Husrev-bega, poznatog po izgradnji Sarajeva.

Izložba o Mohačkoj bitki u mohačkom Muzeju Dorottya Kanizsai i direktorica Andrea Hasanović-Kolutácz

Kapetan Sigeta Ferenc Salamon

Osmanlije su ostvarile odlučujuću pobjedu zahvaljujući superiornom planiranju, vatrenoj moći i dobro izvedenom opkoljavanju koje je nadjačalo mađarske snage. Kralj Ljudevit i velik dio mađarske aristokracije ubijeni su, što je rezultiralo uništenjem kraljevske vojske i krajem jagelonske dinastije u Mađarskoj i Češkoj. Posljedice su dovele do podjele Mađarske između Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Istočnog Ugarskog Kraljevstva 1541. godine. U mađarskom povijesnom sjećanju, Mohač ostaje nacionalna tragedija, simbolizirana izrekom „Više je izgubljeno kod Mohača“.

Pet stoljeća nakon tragedije Mohač i dalje živi svoju povijest

Nakon 500 godina, Mađarska je obilježila tu veliku tragediju. Grad se užurbano pripremao za ovu obljetnicu, a tim povodom smo došli na obale Dunava kako bismo se upoznali sa značenjem ove bitke za identitet grada koji je prije svega nacionalno vrlo raznolik. Ovdje složno djeluju lokalne autonomne samouprave Mađara, Hrvata, Srba, Nijemaca i Roma. Svi oni žive s povijesnom baštinom Mohača, tragičnom bitkom opisanom u književnosti i poeziji gotovo kao grobljem Mađarske. No tu su i poklade, odnosno pohod bušara (mađ. busójárás). Poklade su šokački običaj koji je na Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a od 2009. godine.

Kip Nikole Šubića
Zrinskog u središtu
Sigeta

Prema najpopularnijoj legendi, tijekom osmanskog doba na tom području Mohačani su pobjegli iz grada i počeli živjeti u obližnjim močvarama i šumama kako bi izbjegli osmanske trupe. Jedne noći, dok su sjedili i razgovarali oko vatre, niotkuda se pojavio starac Šokac i rekao im: „Ne bojte se, vaši će se životi uskoro okrenuti nabolje i vratit ćete se svojim domovima. Do tada se pripremite za bitku, izradite si razno oružje i strašne maske te pričekajte olujnu noć kada će vam doći maskirani vitez.“ Nestao je jednako iznenadno kao što se i pojavio. Izbjeglice su poslušale njegove naredbe, a nekoliko dana kasnije, u olujnoj noći, stigao je vitez. Naredio im je da stave maske i vrate se u Mohač, praveći što je moguće više buke. Slijedili su njegov primjer. Turci su bili toliko uplašeni bukom, maskama i olujom u noći da su mislili da ih napadaju demoni te su pobjegli iz grada prije izlaska sunca.

Buše se mogu vidjeti na dva mjesta u Mohaču. Jedno je predivan mali muzej u Kulturnom centru Busóudvar uz koji je i odličan restoran specijaliziran za lokalnu riječnu ribu, gdje se njeguje amaterska tradicija poklada, a drugo je Muzej Dorottya Kanizsai, u kojemu smo razgovarali s direktoricom Andreom Hasanović-Kolutácz. Upravo je u ovom interaktivnom muzeju cijela godina posvećena Mohačkoj bitki. Privremene izložbe koje se otvaraju u tom razdoblju bacaju novo svjetlo na ovaj sudbonosni povijesni događaj kroz moderne umjetničke prikaze 21. stoljeća. Povezani tematski popratni programi (znanstvena predavanja, koncerti, natjecanja u crtanju, dječji programi) dodatno jačaju iskustvo zajednice. Dovršeni katalozi izložbi dugoročno će sačuvati predstavljene predmete, djela i povijesni kontekst, dodatno obogaćujući kulturnu baštinu Mohača.

Direktorica ovog etnografskog i zavičajnog muzeja Mohača i okolice, koji je ujedno i jedina južnoslavenska matična institucija u Mađarskoj, provela nas je kroz cijeli muzej, pokazujući prije svega izložbu Sjećanje na Mohačku bitku iz zbirke Muzeja otvorenu 30. travnja. „Razni dokumenti, prigodni novčići, suveniri, slike, gravure i druga umjetnička djela mogu odraziti atmosferu određenog razdoblja, načine organiziranja lokalnog sjećanja vezanog za Mohačku bitku i posljedice ovog povijesnog događaja. Kroz predstavljena djela posjetitelji će bolje razumjeti kako je sjećanje na bitku živjelo u lokalnim zajednicama i kako su umjetnici oblikovali ovu temu. Izložba pruža bogato iskustvo iz znanstvene, emocionalne i kulturne perspektive“, govori nam Andrea Hasanović-Kolutácz na odličnom hrvatskom jeziku. Osim toga, muzej je 20. lipnja otvorio izložbu Umjetnici Mohača o Mohačkoj bitki sa stvaranjem novih djela nadahnutih događajima iz 1526, što je oživjelo umjetnički život ovog gradića. Na obljetnicu bitke, izložba visokokvalitetnih radova akademskih i javnih članova Mađarske akademije umjetnosti pod nazivom Odlazak u grob sa zrakom nade... zaključila je niz izložbi.

Muzej u središtu Mohača čuva malo predmeta povezanih sa samom bitkom, ali značajno pridonosi istraživanju etnografske baštine, kao i arheoloških ostataka koji se i danas pronalaze oko Mohača. U muzeju se može saznati više o obilježavanjima 400. i 450. obljetnice koje su bile obilježene u minulom stoljeću. Monografije Mohača i arheološko-povijesnih istraživanja od osobite su važnosti, što muzeju daje i mogućnost da izraste u nacionalni, pa i međunarodni centar istraživanja Mohačke bitke.

Od Mohačke bitke do grada nacionalnosti i živog hrvatskog identiteta

I sam grad Mohač ovu godinu doživljava kao svojih pet minuta slave u cijeloj državi. Razgovaramo s dogradonačelnikom Áronom Cserdijem koji podsjeća da se bitka izgubila, povijest je preokrenuta, ali da se svi trebamo sjetiti snage heroja, ne samo nacionalnih mađarskih, nego svih koji su u toj bitki sudjelovali. „Također, trebali bismo se usredotočiti na činjenicu da iako je to bio tragičan događaj, jedan od najtragičnijih događaja u mađarskoj povijesti, još uvijek smo ovdje, uspjeli smo preživjeti, uspjeli smo započeti iznova, obnoviti se u tom smislu i nadamo se učiti iz prošlosti“, naglašava Cserdi.

Nakon povlačenja Osmanlija, na ovaj prazan prostor vratili su se ljudi različitih etničkih skupina. Zbog toga je danas Mohač prepoznat kao glavni grad nacionalnosti, gdje ljudi žive u istinskom suživotu. „Dakle, mislim da možemo biti jako ponosni na ovu suradnju, a ako pitate bilo koju od samouprava ovdje u Mohaču, postoje četiri nacionalne samouprave: hrvatska, njemačka, srpska i romska. Oni mogu odlučivati o vlastitim programima, a mi im pokušavamo pružiti što veću podršku, tako da mislim da je to vrlo pozitivan i plodan razgovor s njima. Ova struktura grada počela se oblikovati nakon završetka osmanske vladavine i mislim da funkcionira jako dobro“, ponosno nam govori dogradonačelnik, koji također govori ponešto hrvatskog jezika, iako nije Hrvat. Nekako se i ova obljetnica dobro povezuje s multikulturalnošću, jer se prve subote u rujnu održava i sajam nacionalnosti, s plesovima, narodnim nošnjama i gastronomijom.

Kip Nikole Šubića Zrinskog u utvrdi Siget, na mjestu pogibije

Prolazeći Mohačem i okolicom, podsjetnik na bitku i multikulturalnost mogu se posvuda vidjeti. Na glavnom trgu, pored zavjetne crkve, nalazi se kip kralja koji je imao samo 20 godina kad je pao u bitki. Utopio se u potoku pored kojega je još jedan spomenik. Cserdi nam govori i kako su brojne ulice nazvane po osobama koje su sudjelovale u bitki ili odigrali važne uloge u njoj, što je kognitivno važno, jer ih se sjećamo kad god ta imena iznova izgovaramo. I u školama se provodi program zavičajne prošlosti koji je osobito naglašen ove godine, što je daleko više od nekoliko redaka u povijesnim udžbenicima u kurikulima mađarskih, ali i hrvatskih škola.

Samo mjesto bitke užurbano se pripremalo tijekom cijele godine kako bi bilo spremno za veliku obljetnicu. Malo mjesto Šatorišće upravo je taj lokalitet, a nalazi se unutar Nacionalnog parka Dunav–Drava. Ovdje se priprema interaktivni muzej, spomen-područje s kostima poginulih, kao i kapela u kojoj se mogu liturgijski komemorirati heroji.

Sulejman Veličanstveni kasnije je svoj vojni pohod nastavio prema zapadu, a na putu mu se prepriječio Siget (Szigetvár). Prateći taj put preko Pečuha do Sigeta, dočekuje nas kapetan Ferenc Salamon. Prvi je koji nosi to ime (várkapitány) nakon pogibije Nikole IV. Zrinskog. Obučen u vojnu odoru kakvu je nosio i Zrinski, s mačem koji doista zna koristiti, kapetan Salamon započinje obilazak sa svima znanom pjesmom „U boj, u boj...“ Ljetna žega ne ostavlja traga na čelu kapetana koji upravlja Sigetskom utvrdom, a u stopu nas prate Zoltán Varga iz Gradske uprave Sigeta, te István Bóni, zaposlenik utvrde koji nam je dobro poslužio kao mađarsko-hrvatski prevoditelj.

Vjekoslav Filaković

Zoltan
Varga

Aron Cserdi

Ove se godine obilježava 460 godina Sigetske bitke. U gradu koji u svim svojim identitetskim i kulturnim obilježjima počiva na liku Nikole Zrinskog (mađarska inačica: Zrínyi Miklós), ova je obljetnica prilika da se i Hrvati i Mađari prisjete junačkog podviga kapetana Sigetske utvrde. Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine. Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Osmanlijama i svojom je žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke. Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetno geostrateški značenje za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprečavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču. Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika provalio je iz utvrde te zajedno s braniteljima poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman.

Obrana koja je ušla u hrvatsko i mađarsko pamćenje

Na mjestu gdje je Zrinski izvršio proboj danas se nalaze mali most i njegov osebujan spomenik. Kapetan neustrašivo gleda prema neprijateljskim linijama, znajući da će oni ostvariti Pirovu pobjedu. Konj preplašeno gleda na drugu stranu i ne želi krenuti u konačni boj, predosjećajući svoju smrt. I ostali spomenici koji se mogu vidjeti na travnatoj površini unutrašnjeg dijela utvrde jasno pokazuju stravu i okrutnost ratovanja u 16. stoljeću. Između 2300 i 2600 vojnika, većinom Hrvata, branilo je ovo mjesto i suočilo se s 80.000 osmanskih vojnika, 12.000–15.000 tatarskih vojnika, 700 moldavskih vojnika te 300 topova.

Unutar tvrđave danas se nalazi muzejski postav koji pomaže razumjeti kako je izgledao život vojnika, kako je djelovala obrana i zašto je Siget zauzeo tako posebno mjesto u mađarskoj i hrvatskoj povijesti. Posebno je zanimljiv prostor nekadašnje osmanske džamije, odnosno ono što je ostalo od sakralne arhitekture iz vremena kada je Siget bio pod osmanskom vlašću. Cijelim nas je putem vodio kapetan Salamon koji je pokazao i najsitnije detalje vezane za sam muzej. Još je mnogo toga što se treba otkriti. Oko 30 do 40 posto arheološke građe je neotkriveno, osobito područje oko tvrđave gdje su mnoga vrijedna nalazišta. Sigetska je tvrđava tek jedna od tri naseobine, odnosno tri otoka (sziget na mađarskom znači otok). To je bila cjelina povezana mostovima, ali raznolika po svojim fortifikacijskim obilježjima.

Posebno mjesto u današnjoj interpretaciji sigetske povijesti zauzima Kazamat, suvremeni interaktivni muzejski prostor koji povijesnu priču pokušava približiti publici na način koji predstavlja mnogo više od klasičnog razgledavanja eksponata. U tamnijim, kamenom omeđenim prostorima nekadašnjeg vojnog kompleksa multimedija, zvuk, vizualne projekcije i interaktivni sadržaji omogućuju da se događaji iz 16. stoljeća ne promatraju samo kao niz datuma i vojnih operacija, nego kao priča o ljudima koji su u tvrđavi živjeli, borili se i donosili odluke pod gotovo nezamislivim pritiskom. Za mlađe posjetitelje Kazamat je vjerojatno najpristupačniji ulaz u tu priču, dok će odraslima biti zanimljivo koliko suvremena tehnologija može oživjeti prostor koji je stoljećima bio prvenstveno vojna građevina.

Od osmanske opsade do parka prijateljstva

Danas Mađarska i Hrvatska imaju dobre odnose s Turskom. No, zanimljiva je politika povijesti. I Mohač i Siget bili su veliki porazi kršćanske Europe, ali se ne osjeća veliki podvig Osmanlija. Gradovi danas imaju prijateljske odnose s hrvatskim i turskim gradovima. Tako je Mohač pobratimljen s Belim Manastirom i Svetim Filipom i Jakovom te s Općinom Beykoz, koja je dio šireg megalopolisa Istanbula. No, u Mohaču nema mnogo inicijativa za dublje odnose s Turcima. Siget se po tome razlikuje. Pobratimljen je s Čakovcem – na svaku obljetnicu, ali i drugim prigodama, Zrinska garda iz Čakovca redovito sudjeluje u obilježavanjima i aktivnim druženjima. Također je pobratimljen s Pagom i Slatinom, a pokušava se organizirati i jača suradnja s Đurđevcem, odnosno s povijesno-popularnom manifestacijom Picokijada, koja sa sobom također nosi priču o osmanskoj opsadi grada. U Turskoj je pobratimljen s Trabzonom, gradom na Crnom moru. Turska kulturna diplomacija nastoji biti prisutna u mađarskoj Baranji, no nije im pošlo za rukom ostvariti zajedničko prisustvo u samoj Sigetskoj tvrđavi. To ima i smisla. Umjesto toga, obilježen je prostor gdje je otprilike bio osmanski logor za vrijeme opsade.

Interaktivni muzej Siget

Prizor iz bitke u Sigetskoj utvrdi

Gradska vijećnica Siget

Naime, nekoliko kilometara od same tvrđave nalazi se jedno od najneobičnijih mjesta u Sigetu – Park mađarsko-turskog prijateljstva, prostor koji je nekadašnji sukob pretvorio u simbol današnjeg razumijevanja između dvaju naroda. U središtu parka nalaze se spomenici dvojici povijesnih protivnika, Nikoli Šubiću Zrinskom i sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. Paradoksalno, dvojica ljudi čije su se vojske susrele u jednoj od najdramatičnijih opsada 16. stoljeća danas stoje jedan uz drugoga kao simboli prijateljstva Mađarske i Turske. No povijest se ovdje ne pokušava izbrisati niti se pretvarati da sukoba nije bilo; umjesto toga, nekadašnji neprijatelji postaju dio zajedničkog europskog i regionalnog sjećanja. Za posjetitelja iz Hrvatske posebno je zanimljivo što se kroz Zrinskog u toj priči prirodno otvara i hrvatska dimenzija, dok Sulejmanova prisutnost podsjeća na snažan osmanski trag u povijesti Srednje Europe. Danas je to miran prostor, ali kada znate što se na ovom području događalo prije gotovo pet stoljeća, teško ga je promatrati samo kao običan park.

Zrinskog se sjećaju i u drugim dijelovima Sigeta. U Gradskoj vijećnici nalaze se njegova slika, poprsje i vojna odora, koju nam s ponosom pokazuje Zoltán Varga, na glavnom trgu je kip lava, koji predstavlja srčanost junaka, a blizu njega i kip Zrinskog u odori. Ispred je predivna crkva posvećena sv. Roku, zaštitniku od kuge i bolesnika. U širem kontekstu Sigeta njezina je vrijednost upravo u tome što pokazuje kako se nakon velikih povijesnih lomova život nastavlja: dolaze nove generacije, podižu se nove građevine, mijenjaju se političke okolnosti, a grad postupno dobiva novo lice, kako nam objašnjava Varga. Posjet crkvi zato dobro funkcionira kao završetak obilaska Sigeta. Nakon priče o Zrinskom i Sulejmanu, opsadi i osmanskom razdoblju, sv. Rok vraća fokus na čovjeka i njegovu potrebu za zaštitom, vjerom i nadom.

*****

U Mohaču djeluje i hrvatska samouprava koju predstavlja Vjekoslav Filákovity/Filaković. On nam tumači kako samouprava dobiva određeni proračun, pišu se natječaji, a najvažniji je cilj poučavanje hrvatskog jezika od vrtića preko osnovne škole do gimnazije. Uz to, u Mohaču djeluje Hrvatska čitaonica, a vrlo su popularna folklorna i tamburaška društva u kojima je najživlji hrvatski duh. Česti su posjeti i suradnje s Belim Manastirom. No, jezik se gubi. Mnogi roditelji s djecom razgovaraju na hrvatskom, ali oni odgovaraju na mađarskom. Posebno je teška situacija u miješanim brakovima. Sam Filaković govori nam kako do svoje četvrte godine nije znao ni riječi mađarskog, a osim standardnog hrvatskog, koristio se i šokačkim govorom koji je sada pred izumiranjem. Posljedično se i manje ljudi izjašnjava Hrvatima na popisu stanovništva, iako mađarska država aktivno potiče hrvatsku samosvijest i identitet.